Naša zemlja je otok Krk. Ljudi s kopna zovu nas Bodulima i često se šale na naš račun da smo škrti. Šalu rado prihvaćamo uz ispravku – mi smo škrbni. Biti skrban /škrban u lokalnom narječju/, znači biti odgovoran prema resursima koji na otoku nisu tako bogati kao na kopnu. Otok je zapravo vrh nekadašnjeg brda kojega je okružilo more. Znamo da je na vrhu brda kamenito područje, oskudno plodnom zemljom a sa svih strana s mora pušu vjetrovi i nose morsku sol na otok. Zato su otočani vrlo pažljivi u korištenju svakog resursa. Od malo zemlje, malo povrća, malo voća, malo domaćih životinja, rade se izvrsni proizvodi. Količine su male ali pažljivim korištenjem uvijek je svega bilo dovoljno. Svi otočni proizvodi prožeti su izraženim ukusima, visoke hranjive vrijednosti pa možemo reći da su već predodređeni za delikatesni status.
Poznato je, na primjer, krčko maslinovo ulje od maslina koje se ručno beru, ispod kojih ovce pasu travu i tako održavaju maslinik „pokošenim“ a usput još i svojim izmetom kvalitetno gnoje stabla. Te iste ovce daju mlijeko od kojeg se proizvodi cijenjeni otočni ovčji sir. Tako je s lozom, s lisnatim povrćem poput broskve, blitve ili sa smokvama, s rajčicama… Pršut se na otoku od uvijek proizvodio od svinja koje su nabavljene na kopnu. Od tamo gdje su hrana i ambijent podatni za uzgoj svinja. Nekad bi se još dohranjivale u dvorištima otočnih obitelji, a danas je suradnja napredovala tako da „svatko radi ono što mu ide najbolje“. Vrijedni ljudi iz područja plodnih hrvatskih ravnica unutrašnjosti zemlje uzgajaju svinje. To je njihova tradicionalna djelatnost. Za vrhunski pršut ipak treba bura, hladni, suhi vjetar koji puše s kopna prema moru. Prelazeći Velebitski kanal i Kvarnerski zaljev, bura donosi hladnoću, sol, suhoću prema mjestu Vrh i Kući Krčkog pršuta Žužić. Bura je najznačajniji „sastojak“ dobrog Krčkog pršuta.