Svinjski se but tradicionalno suši na europskom dijelu Mediterana, u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i zemljama pod utjecajem talijanske gastronomije od pamtivijeka. Poznato je da su se u Rimskom carstvu uzgajale svinje a onaj najdragocjeniji dio, svinjski but, se prinosio kao žrtva bogu Saturnu. Jedna šaljiva priča kaže da se but koji se je prinosio kao žrtva na vatri sačuvao onako polu – sasušen, polu- nadimljen pa je neki službenik zadužen za taj obred, inače gurman, kušao to meso. Dopao mu se okus pa je odlučio u kontroliranim uvjetima ponoviti postupak ali za osobnu konzumaciju… To i sve nakon toga spada u legendu.

No Rimsko je carstvo na vrhuncu svoje moći vladalo cijelim Mediteranom a svinjski butovi su se nastavili obrađivati, sušiti s dimom ili bez njega osobito na prostoru današnje Španjolske, Francuske, Italije i zemalja pod utjecajem rimske kulture pa tako i na otoku Krku. Neki kažu da je rano otkriveno idealno „sljubljivanje“ crvenog laganog vina i pršuta pa se pršut najviše spremao upravo na područjima dobrog crvenog vina.

Tu se i danas mogu pronaći najpoznatiji pršuti. No, bilo kako bilo, prve zapise imamo u Srednjem vijeku jer su pršuti bili velika vrijednost korištena u plaćanju obaveza ali i kao ratni plijen. U novije doba imamo zapise s početka XX stoljeća o proizvodnji Krčkog pršuta i to u lokalnom poučno – gospodarskom listu „Pučki prijatelj“. Ono najdragocjenije, stari recept za preradu svinjskog buta, pronađeno je, a gdje drugdje nego u jednoj bilježnici s receptima u samostanu fratara franjevaca.